nesloga

Samo evo podsjtnik da ostane zateftereno pred ovaj turbulentan mjesec i po koji predstoji. Upington kod Laure u kojem osim ridje picke i nece biti uzbudjenja jer je usred pustinje, mada ce turistika u bratski i nesvrstani Zimbabve na Viktorijine padovode bit zanimljivo iskustvo, pa poslije toga malo zivlje i urbanije (samo urbano, urbano, turururu..., urbano, urbano...) krajem mjeseca jer na red dolazi Francuska, to jest glavni GRAD na svijetu, grad gradova, Pariz, pa malo lezernija Nica i Tulon, a bogami i Cap dAgde, kojima se zbog srodnih dusa vec pravo radujem, pa juznije ali ne i tuznije u Katalunjske Sitges i Barcelonetu, pa obavezna Ibiza sa opening gigovima i jos srodnijim rodom, a jos razmisljam da li da odem i do Sarajeva krajem Juna, ili da Balkan preskocim ovaj put, da ne slusam kukanje i lavez pasa lutalica...a sad spe'takl, da krenemo, ....spavanje u avionu, ridja picka, pa Augrabies padovodi, ojhaaaaaa, eto me, jebo Plitvice!

Dvojica snow addicts-a kakve sam izabrao za prijatelje odose smucati i smrkati koku na padinama talijaskih alpi, a ja ostadoh ko posran na plazi sa ostalim loserima.

Jednom se NE zivi, NE jebat ga...

...a ja tek sad iz saloona i sjahao pjan s konja. Kobila zvana Honda je cudo, dana vozi kuci.

Hajd malo da opisem putesestvija okolo kole u smjeru suprotnom od kazaljke na zidu 17 dana iza nove godine, jer evo prodje citav januar a bogami i dobar dio februara, a nista ne stavih na papir kao sto sam planirao da pokoljenja citaju nekad na nekim wireless spravama.

Helem, Haustralija je fina zemlja, i covjek upozna razne krajolike i cudne ljude koji u njima obitavaju. Krenusmo nas cetvorica pacenika (nas dvojica bivsih jugovica, Yu Go, You Go!, jedan Englez i jedan domaci) poslije novogodisnjeg derneka kod dobrih ljudi u Byron Bayu skroz napuseni prema vrelom sjeveru, a kako bi drugo nego razvaljeni do daske, mada sam ja kao najstariji bio glas kakvog takvog razuma medju cetvoricom, i lelujajuci pod mojom dirigentskom palicom za volanom izrentanog Nissana stigosmo do hotela u Hervey Bay-u. Pravo je cudo kako nisam tako napusen izazvao barem desetak saobracajnih nesreca na putu, jer jebeno je voziti na drugoj strana poslije toliko vremena u Americi.

Kako je Hervey gateway za Frazer ostrvo, odosmo na ugovoreno kampovanje sa jos cetvoro koje sam prvi put u zivotu vidio, dvije domace picke i dva aussiea. Pisanje u mraku na Frazer Islandu je bilo avantura, jer su dingo cuke prilicno agresivni, pa sam se jedva izvukao citavih jaja. Rekose mi da Dingos misle u mraku da si kengur pa su me dvojica napali ko vukovi dok sam pisao, sto mi se nije desilo jos od napada copora kerova iz temelja Kvadranta kad se tek gradio i kad bijah mladjahan momak ja.

Helem, poslije finih jezera i plaza Frazera i kampovanja na plazi, nastavismo preko Herveya prema sjeveru kroz zivopisne (sta li to znaci, zivo i pisanje??) gradice i sela sa par pitstopa do Airlie Beacha. Eh tu tirkizna boja dobija pravu jacinu, i ukrcasmo se na maxi racing yachtu sa dvadesetak ljudi na trodnevno spartanje po barrier reefu. Sve neke Svabe i Francuzi, pa se uspostavilo par prijateljskih kontakta sa ljudima sirokih vidika iz stare kurve Europe. Spavalo se na brodu, roNjAlo i pilo, pa opet malo ronjalo i stiglo do Whitesunday ostrva, pa onda dinghyjem na plazu na jos malo ronjAnja. Eh ta Whitehaven plaza stvarno ima dobar opis u svom imenu, i imao sam neke flashback-ove nekih drugih plaza, pa nije ni cudo da je po nAkim listama uvijek u top 10.

Kad se vratismo u Airlie odosmo na dernek sa Francuzima, ali se malo cega sjecam zbog prenaglasene uporabe dozvoljenih i nedozvoljenih pojacavaca cula, pa nastavismo sutradan dalje prema Cairnsu.

So Cairnsa nikad stici, ili mi se tako cinilo bunovnom na zadnjem sjedistu, a u Cairnsu sam se takav sjeban konacno naspavao ko covjek u rashladjenoj sobi i propustio put za Cape Tribulation u neke sume gdje planirasmo otici. Rekoh momcima: "vi niste vidjeli sume u kojima sam ja skako s puskom, i bujrum vi u sumu po vrucini dok se ja naspavam u hladu". Tako i bi, i bas sam se fino odmorio u hotelu dok se oni ne vratise. Propustismo i biking po Tablelands koji je bio planiran, ali avio nas je cekao za dalje.

Nisam bas pristalica letenja tim malim letjelicama, gdje ima samo jedan motor i gdje se sa svakim udarom vjetra cini da ce se avio raspasti, ali hajd, kud svi tud i mali Mujo - prema Darwinu.

E taj Darwin je skroz na sjeveru, najblize mjesto Oza Indoneziji i slobodarskom turobnom narodu Timura i ostalih vukojebina, i vruce je ko u Mostaru, pa jos jedno deset puta gore. Hotel katastrofa, ac nema sanse da rashladi ista, ali za 60 dolara i ne bio...Kakadu nacionalni park i twin vodopadi su bili ok prva tri dana, a drugo mjesto na koje smo otisli - Mary River nacionalni park je sranje, i nije vrijedan puno paznje i opisivanja, i neznam koji kurac je moj jaro Mickey zaljubljen u to mjesto jos otkad ga je obisao sa roditeljima birvaktile. Hajd, prodje i to vozikanje brodicima na propelere i razgledanje krokodila i kuraca palaca citava tri dana, gdje je vrucina u picku materinu, pa jedva docekah da nastavimo dalje.

Od Darwina odletismo sa jos manjim avionom u Broome, kinda shit gradic, gdje je vrijeme i moda stala neke 1986 i ljudi hodaju sa frizurama Mitra Mrkele. Gradic koji je kao veliki za standarde Zapadne Australije je suh ko krpa i sav prekrivem pijeskom i covjek ima osjecaj da udise taj crveni pijesak i prasinu dok mu se ne smuci zivot...Ali, Cable beach je sasvim u redu, cetiri dana su bila puna dozivljaja, i masa Francuza i jedna dvadesetjednogodisnja Francuskinja backpackerka s kojom sam se ja starkelja pofatao ucinila je Broome nezaboravno dobrim mjestom. Svaku noc smo bili "out on the piss at the pubs", kako bi se ovdje reklo, i popili su se hektolitri pive da se progura ta crvena prasina kroz grlo. Cable beach je prvoklasna i vrijeme stoji, sve je usporeno, pa sam se osjecao da nekako pripadam u ovo mjesto, bez obzira na mullet frizure domorodaca.

Vozi dalje Misko, ili leti, malim avioncicem za nominalnu naknadu. Prema Coral Bayu, malom resort mjestu u pravcu Pertha. Tu smo bili samo dva dana, ali dovoljno da se izbjegnem potencijalni gubitak dijelova tijela i da se userem u gace kad je ajkula prosla jedno dva metra od mene u vodi do pasa. Nece grom u koprive...Vrijedan spomena je i Nigaloo Reef - gdje smo ronjAli u tirliznim vodama bRez Hajkula, sjeme im se zatrlo.

Malim zrakoplovom prema Perthu, pa velikim iz Pertha vratismo se u Sydney, i ovaj put ce ostati zapamcen kao pozitivno iskustvo. Upoznaj zemlju da bi je vise volio govorilo se u izvidjacima i mladim goranima.

A ja ne volim ovu ovdje jos uvijek, a ni onu staru tamo. Jebes zemlju, hajmo u oblake...pa da smotam jednu.

Danas je kao neki dan odluke, sta li?? Sve sto se desilo na Floridi stavljamo pod tepih, a cinjenica da se stari ne pomaze u planovima za buducnost. Flashback se desava cistom logikom straha od smrti i usamljenosti (a i neradnickim mentalitetom). A rekose nije se dobro vracati neuspjelim stvarima i probati ih oziviti na silu...a cura je plemenita i ters, najgora kombinacija, samo tako..Bilo kako bilo, izgleda da se seljakanja nastavljaju i u jubilarnoj godini prije punjenja 40te. Jebat ga...

U moru nesuvislih misli koje bih stavio na papir ili canvas, pade mi na pamet jedna situacija za koju postoji bojazan... Kontam, sta da se radi ako uskoro dodje dur guzici da se opet radi od 9-5 pet dana u sedmici, jer mi prohtjevi ubrzano prevazilaze prihode....dal da napisem oporuku i sad se roknem, ili da prihvatim kletu sudbu i budem zamorac na tocku?

Jaran kojeg od milja zovem Ugursuz me evo ponuka - super je ovaj glagol nukati - da spomenem u par recenica jedno prilicno unikatno mjesto koje je bilo simbol (ili sto bi se popularno reklo "leglo") prostitucije na Kopakabani prije 7-8 godina, a u kojem sam "zivio" nocima nakon sto me cura nogirala i proveo doslovno par mjeseci neposredno prije mog konacnog odlaska iz zemlje reda i progresa. Mjesto koje je izvana izgledalo totalno trashy 80s (kao i sve ostalo u Riu ili mi se tada tako cinilo) sa drecavim neonskim bojama i stiliziranim nogama na plesnom podijumu, a unutra kao sasvim normalan diskach sa disproporcionalnim brojnijim odnosom maloljetnih i jedva punoljetnih curica prema broju turista, nerijetko staraca ili losera i sex ovisnika kao sto sam ja koji smo placali visestruko skuplji upad u mjesto. Helem, kako je real bio slab i varirao na skoro 4:1 prema US dolaru, gudra i cure konsekventno tomu vise nego jeftini, mogu da se pohvalim da sam samo na racun tog mjesta, skoro nikakvih ostalih zivotnih troskova i ponajvise zbog love od rentanja oba stana koja mi je pristizala i iz Hamerike i iz Haustralije, a koju sam nemilice trosio samo na dekadentne stvari - dodao barem 150 recki na broj odradjenih prostitutki. A sada jedna konkretna anegdota i kako vremenske nepogode spajaju ljude u cudnim situacijama. 3 ujutro, mrkli mrak i kisa propaduje, gledamo da pretrcavamo od coska do coska sklanjajuci se pred pljuskovima koji hoce-nece, kao stanu pa opet pocnu...,taksija praznog ni za lijeka pa mokar kao cep hodajuci prema kuci "pod stijenom" u Pompeu Loureiro da bih se rasteretio prvog mlaza kazem svojoj "pratilji izabranici iz helpa" da ga lagano poshipu bas tu pod strehom. Poce pravo pljustati na raskrsnici kod kina Roxy koje je blizu diskacha, i tako cura odradjuje pod strehom, prolaze puni taksiji, neka kola usporavaju da bi malo podrobnije pod svjetlom farova sagledali prizor mene naslonjenog uz zid i klecece cure koja se dala na posao, kad u po frke odnekud dotrcavaju dvije mortus pijane cure-turistkinje u svojim ranim 30tim mokre kao i mi i obucene u mini suknjicama bas kao i ova iz helpa, stadose dva metra pored nas sklanjajuci se od pljuska, i pocese pricati na francuskom. Ova klececa cura Carioca stade, kao postidi se, ustade, meni chuna jos stoji onako kao na izlozbi, a dvije francuskinje samo rekose nesto u stilu da nastavimo, i to onako lezerno sa osmjehom na licu. Rekoh Carioci : "continuar!", ona se dade nazad na posao postavljajuci torbicu pod koljeno, a ja procaskah sa nasmijanim francuskinjama jos dobrih 10tak minuta o Parizu, Nici i upitah ih za planove dok ne spricnu po mokrom trotoaru. U tom trenutku skontasmo svo cetvero da je i kisa nakratko prestala i da se moze dalje. Rekoh francuskinjama "Boa Noite de sono", i odosmo svako svojim putem.

Kako ljeto odmice, ucestalo je druzenje mladih uz obale mora. Na Manley beachu uletismo nas 7-8 coporativno na dernek povodom kineske nove gdje upoznah medju masom kosookih i jednu normalnooku mladu i plaho dobru koku nasih korijena kojoj su starci emigrirali nakon hrvatskog proljeca, pa slabo prica nasKI, ali sto je teska za pojebat... to je nevjerovatno. Gleda a neda, sto bi rekao doktor Mica, cak i poslije visesatnog obradjivanja i alkoholne pripreme. Bilo kako bilo, ova preventivno antiteroristicka akcija protiv krvnih srodnika bugojanske grupe ce se nastaviti dok ne urodi "plodom", nadam se ne nekim malim ujom kao plodom, nego ispaljivanjem plotuna u gumenu barijeru izmedju mog cetnicko-balijskog njeznika i ove picke katolicke.

...za mog imenjaka s druge strane kugle sa 16 e-mail adresa da neznam gdje da pisem. Nije toliko lose. Likova svakakvih, svi pukli na svoj nacin. Bice sve ok.

Od sutra ulazim u rehab kao ona allahrahmetile Amy VinskaKuca, ali bas pravi striktni , u bez- metadonsko mjesto bogu iza tregera u plavim planinama. To je prva institucija u koju ulazim da provedem tamo duze vrijeme po rezimu drugih, ne racunajuci skole i poslove jos od tmurnih armijsko indtitucionalnih dana po pripremama i rovovima nase zemlje sjebane, pa vidjecemo na sta ce sve izaci. Haj, zdra'o!

Popravih se tamo medju ciganima, malo sam razmisljao o svemu bez donesenih zakljucaka kamo dalje, pa se brze-bolje pokvarih na partyju za Halloween u istoj kuci u kojoj je prosle godine bilo mrtvih, i to mrtvih doslovno.
A nije mi jasno kako od nas 8 "hard-core drogerasa" za 24 sata "kvarenja" niko nije crko? Misteriozno smo zivi i zdravi, koliko zdravi u mozak, eh to je pitanje...

Nervira me sve u zadnje vrijeme, sex nije bio fun vise, Debbie je pocela da me zivcira, pa sam opet single. Jos jedan razlog za neraspolozenost je iscekivanje pravog ljeta koje nikako da dodje, pa se ne skidam nikako sa opijata otkako se vratih iz Evrope, sto konzekventli znaci da je vrijeme za nagli zaokret, nadam se na bolje.

Odlucio sam nakon sna o cigojnerima koji  pricaju portugeze, valjda zbog punog mjeseca dok sam sanjao, sta li..., da odem u Gou na mjesec dana dok ovdje ne otopli, pa ako se neko od vas koji citaju ovo zadesi tamo, potrzite me na Baga ili Kalangut plazi da se olesimo zajedno.

Saúde!!!

Ljeto je na zamaku u krvavoj postojbini, a vrucine ne prestaju. Ne mogu vjerovati da je najtopije mjesto u konkurenciji 7-8 mjesta na starom kontinentu u kojem sam bio zadnjih dvadesetak dana upravo moj naluben i roden grad. Stigoh i do novih mjesta u kojima ne bih u predjasnjim putesestvijama, poput Skopja u koji stigoh preko bankrotirane Grcke u kojoj se neki belaj sprema cim turisti odu za koju sedmicu, a u Skopju, gradu koji ima vrela mikroklima- rat se maltene osjeti u zraku, jer se albanski prica vise nego makedonski bez obzira na nAAkav krst koji je veci nego onaj u Mostaru i dominira iznad grada.

U Sarajevu however vrucina i vruce glave nafilovane politikom, izgladnjene preko dana i ohrabrene iftarima spremne da se late puske (ako opet zatreba vele)...vjerujem da su i oni gore na brdu jos spremniji (zatrebace im)...nista novo.
Bijah odveden u Lukavicu pa na bogovu (Papricinu) Grbavicu na utakmice lokalne nekvalitetne lige zadnjih dana, i vidjeh da se ostre nozevi kod omladine. Nemaju pametnija posla, pa kad bude zatrebalo, a zatrebace, eto ih! Mesa uvijek bilo pojeftinog na Balkanu.

BRez mene.

On the brighter side, bilo prethodno ovovmu vrlo i veoma dobro na Belearima i nightlife iskusenjima, kao i uvijek, mada se zalazi u godine, i po prvi put se nije pristavljalo u razne rupe (mada se po prilozenim iphone slikicama sa cool fx-ovima moglo u barem jos dvije ili tri), nego samo u jednu. Greska oliti ne? Tko bi ga znal? Jabat ga...

A sad gremo lagano naprej na aviJon, pa natrag u kenguriju.

Can't wait for the beginning of the summer!

Mala mjesta u Australiji su jebeno mjesto, bez puno izbora sta ces raditi i kako zivjeti, pa su i zene prisiljene na svakojake stvari, bas kao i kod nas u nekim balkanskim vukojebinama gdje ih muzevi "koriste" za kojesta.

I tako, nakon dobrog trodnevnog surfa na valovima Bells beacha koji dolaze sa hladnog Antarktika, krenusmo Majki, Sid i ja (od kojih sam ja generalno, a i u ovom trenutku u kolima daleko najtrezvenija osoba, sto samo po sebi govori puno o ostaloj dvojici) nazad prema Sydneyu, ali uhvati nas mrak, ja insistiram da nastavimo do ujutro, Majki ima problema sa ledjima, L5/S1 i mora da se ispruzi, pa odlucismo prenociti u pravim krevetima.
Motel za $39.99 bas nekako stize kao narucen, Sid mi rece "hajd money bags, ti castis", a ja se skruseno slozih, obzirom da sam pusio iskljucivo njegovu travu prethodna tri dana, iako su kola moja, i tako udjosmo u prljavu sobicu motela, nimalo odusevljeni higijenom iste. Kroz prozor vidimo samo outback Victorije, neka cudna mjesecina, hladno i divlje mjesto u ovom zimskom periodu, bez pitomih ljudi, ukljucujuci i zenski dio populacije na recepciji sto se pitomosti tice.
I tako kao jedini trezven (sto u ovom slucaju znaci trijezan kao vozac, nenapusen i zdrave kicme) u ovom triu fantasticos, odlucim da izadjem na cist vazduh, i od mrguda na recepciji potrazim savjet o mjestima za zabavu, i rece mi da postoji gentleman's club tu negdje blizu, 10 minuta hoda.

I tako, odlucim da predjem cestu do truckerskog strip kluba preko puta pa jos lijevo i malo LJEVLJE. Kontam, sisa i guzica nikad dosta.

Put prema klubu, prasnjav, bez asfalta, suprotnost od kluba u Geelongu u kojem smo zaglavili neku noc, pa jedva docekah da stignem do kluba hodajuci ovom pustahijom. Dodjoh do oronule stracare, sve podsjeca na scene iz texas chainsaw massacre i na jedan klub blizu Lawrence-a u Americi u kojem sam bio prije par godina na proputovanju midwestom, koji je na jos pustijoj lokaciji nego ovaj australijski, pa kontam samo jos da mi uz ovo sve neki hajduk iskoci iz outbacka, ili nedaj boze kakva divljac ili zmijuga, i slika bi bila kompletirana.

Unutra 6 cura plese za dvojicu ljudi, ja sam treca musterija. Obradovase se i gazda zz top lukalajk, a i cure kad me vidjese i  odmah me dvije zaskocise.

Krakata mrsava polu-Aboridzinka sa malim sichonima me istrlja piercovanom pickom za 30 dolara u VIP sobi (+ 10 placenih zztopovcu za ovu "privilegiju")  koja je 2X3 metra i vjerovatno je bila nekad neka bivsa hala/wc, barem je tako ta vip sobica smrdila, a poslije nje me uhvati i glomazna istocno-evropljanka, vjerovtno poljakinja, za narednih 20 dolara u velikoj sobi pred "ljudima", ako su se druga dvojica musterija-divljackih ruralnih faca tako mogla nazvati. Ova krkanka moje visine, i vjerovatno teza od mene, sa lose uradjenim silikonima se reklamirala da je cista aussie, sto je, ako cemo suditi po akcentu, bilo malo i smijesno. Uhvatih za sise, a ona rece da budem pazljiv jer jos doji blizance. Hajd rekoh, lakapo...
Nakon sto me i ona istrlja da su mi jaja bridila dolazimo do razloga zasto pisem ovu pricicu, da se mogu podsjetiti po stare dane na ove dogodovstine, ljudsku spremnost da svasta rade za pare, a isto i da se podsjetim pateticnosti i desparatnosti australijske kengurojebine, i na tacan datum ovog dogadjaja.

Pridje mi poslije krkanke i nasminkana tako i pre-naparfemisana mladjahna plave kose i demode frizure, prava ljankase anglosaksonka, sa malim sisama, i povelikim dupetom, i poce se jadati. Kao eto, i ona ima dvoje djece, ovo je ogavno mjesto, i tek joj je treca noc u ovom poslu, i ovo joj je prvo mjesto gdje radi kao striperka. Odmah se sjetih jedne svabice 18-godisnjakinje iz izloga u Amsterdamu kojoj sam dosao medju prvima njene prve noci na novom poslu, a nije znala ni kondom staviti na chunu a kamoli sta drugo, pa sam tada i povjerovao toj maloj iz Dortmunda da je stvarno pocetnica. Uglavnom, ova plavka ovdje se pozali da ovo nije za nju, ode na binu da plese na jednu od pjesama posto je dosla na red, i fakat primjetih da je skroz nevjesta oko sipke, pa kad joj platih cenera za lapdance, stvarno se i uvjerih da nije dobra u svemu ovome. I tako, pohvalih joj zanosne obline i par tetovaza, mada sise i nisu bile vrijedne spomena, nekako mi je ovo prirodno i non-fake izgledalo puno vise sexy od nekih profesionalki plesacica koje sam na stotine gledao na svim kontinentima ovog dunjaluka. Nastavismo pricu i uglavnom zali se mala na kvalitet musterija, pohvali me da sam jednini "normalan" (eki to...) u ove tri noci, i kako je odbila sinoc neke lokalce aboridzine, pa su je ispsovali, odgurnuli i pocupali, da se i bradati gazda koji sjedi iza sanka sa svojim karabinom morao umjesati. Rece da se zove Trixie, i da je ovdje sa svojom cimerkom, isto plesacicom-pocetnicom, koja je u nedostatku musterija zijevala u cosku.

Ne ponudi nikakvu drugu uslugu poslije lap dance-a, pa sam se nakon minut-dva dao u normalan razgovor s njom, i bilo mi je pravo zao, jer je rodila sa 17, drugo dijete dobila sa 20, a evo vec sa 21 morala u ovakav biznis. I tako pricamo uglavnom o njenom zivotu dobrih pola sata, a primjetih da niko ziv ne ulazi od musterija, a i ona dvojica divljaka izadjose u neka doba. Ostadoh ja jedini sa ovim tuznim striperkama u ogavnom mjestu i gazdom koji se navadio na Midnight Oil.

Trixie rece da joj je ustvari pravo ima Ashley, i pozva Rachel da dodje i sjedne s nama jer sam joj se uciniio zanimljiv, a valjda je i vidjela lovu u novcaniku, pa se i Rachel predstavi socijalnom pricom i kad pokaza stomacic vidjeh da je stvarno trudna. Sise kod Rachel iako vec nabujale od mlijeka, stoje ponosno, oficirski, pa mi se dignu chuna kad ih pomilovah i platih im obadvjema za dvostruki (ili trostruki ako ukljucimo bebu u stomaku) lapdance.
I tako nakon jos par pricica socijalnog karaktera ove dvije mlade nesretne cure, odlucih da ih vodim u motel na travu, obecah bez sexa, jer su eto po njihovim rijecima kao samo plesacice, a ne prostitutke.

Sazalih se na njih jer im gazda neda da izadju ranije, nego trazi 30 dolara po osobi za prerani izlazak, uz 30 koje su obje platile prije koji sat samo da rade tu veceras, a nisu ih ni odplatile zbog nedostatka musterija, pa su u minusu, pa platih zztopovcu 60 i podjosmo njihovim starim hyundaijem ka motelu. Mrgud baba nam dade novu sobu, par soba udaljenu od one u kojoj su Majki i Sid, pa se uhvatismo travuljine.
I tako, napusismo se, prodje jos ko zna koliko vremena, trudnica zaspa, ja odlucih da pojebem Ashley onako napusen, mada to ni meni, a ni njoj nije polazilo od ruku (i genitalija) kako treba, pa joj dadoh i zadnji cash iz novcanika, nekih 60-tak dolara. Trudnica se trznu i probudi dok smo se mi pokusavali tucati,  i rece "disguisting", tj kao uvrijedi se sto to radimo ovako pred njom u istoj sobi.

Nakon svrsavanja (konacno) njene vrijene rukice poslije dvadesetak minuta mucenja sa jebanjem, vadi iz pice, neda u guzu, pa blowjoba, deepthroata, i ostalih nacina samo da izbacim tu spermu iz sebe, opustih se i iztusirah sa Ashley, pa odlucih da odspavam, a i ona se priljubi uz mene, kao da smo cura i momak.

Probudih se ujutro. Sam samcat u sobi. Cura nema, ni jedne ni druge. Nema mi ni telefona na stolici, i sto je najgore - nema ni novcanika iz dzepa shortsa.

Ashley i Rachel, ili kako god su im imena, su se iskrale iz sobe i osim mobilnog telefona koji je i vrijedan par stoja, maznule su mi i taj moj novcanik bez ikakve love u njemu, sa karticama koje apsolutno ne mogu da iskoriste i sa vozackom koju cu morati opet vaditi.

Jebem ti zivot! Rodjen da budem shonjo!

Bio sam ljut kao ris cijeli dan danas da su me Majki i Sid tjesili skroz do Bondaja.

Pa ti budi fin prema ljudima...

Zahladilo, manje se vremena provodi na valovima, pa udjem poslije par godina na forum Sarajevo-x stranice i vidim jos gori antagonizam nego prije par godina.

Pa kad kazu nece biti rata...

Hoce, hoce, ...onaj ko misli da nece, taj je u zabludi kao i ja kad sam na ekskurziji i Nici 1990. mislio da je sve bezazleno slusajuci "Ruzu Hrvatsku" sa kasetew uautobusu, pa kad smo izasli i sjeli da cugamo, cuo odgovor grupice antiprotivnih toj Ruzi koji su poceli "Spremte se spremte" u rock izvedbi na plazi na akusticnoj gitari, a kao repliku ovih prvih koji su donijeli Ruzu slusao i "U kaputu babinom, malcice zelenom, dosao sam na njena vrata, da joj kazem sabahajrullah". I sve lafo gradska djeca...

'BEM TI SARAJEVO PROKLETO!

Evo i jedna mirnodopska.

Prekjuce mi se zali jaran da mu je dosadno, pa odosmo kod drugog jarana u Manley da nesto smotamo, posmrcemo i tako spucani da gledamo cigojnere iz CSK protiv cigojnera KTK na televiziji. Do kraja noci raspolozenje se promjeni za 180 stepeni i ubismo se od opojnih droga da nismo ni skontali ko pobijedi, a lafo gledali sa siroko otvorenim zjenicama kako cigojneri bacaju i pucaju parmakom cijelu noc. Internet me evo podsjeti ko je uopste i igrao...

Eh sad, koliko je to (ne)zdravo, i kako ce uticati na mozdane vijuge, i nekad u perspektivi na potomstvo, velika je misterija...

Maloprije se porbudih i vidim proslo podne. Sunce sija, a dokle ce grijati ovu planetu, to niko nezna. Dobro jutro (poslijepodne) radni narode, mada nedjelja je...kome je do rada.

A sad jedna poslije-ratna.

April u Sarajevu. Ljeta gospodnjeg 2011. 19 je godina od pocetka rata u ovom historijski prokletom gradu. Na mjestu raspodjele rimskog zarstva, civilizacija, kultura, religija, kuraca-palaca...

Bijah po prvi put nakon rata opet na istom brdu - golom. Nesto kao da su bivsi zatvorenici bili na golom otoku, meni se isto tako cinilo da sam na mjestu zatocenistva kad sam se popeo na Golo Brdo. Dugo sam odlagao ovo suceljavanje sa prosloscu mada sam u Sarajevu redovan svake godine, nekad i po dvaput..., par puta su me odgovarali zbog mina, ali evo sad kad su glavnina mina, barem tako tvrde, ociscene, barem sa i oko glavnih puteljaka - nakanih se da sam samcat krenem gore u bakandzama, istim onim u kojima sam se gore penjao i '93. Gojzerice jos uvijek prepoznaju moju nogu, uspon stazama prema Orlicu ne bi trebao biti problematican fizicki, a nadam se ni emocionalno. Cizme koje su skinute sa jednog poginulog borca , a u kojima sam se gore najvise puta popeo sam davno bacio, zadavale su mi zuljeve, mada potajno mislim da su me spasile jer su ispunile kvotu mrtvih koji su ih nosili. Bacio sam ih u kantu za smece jos prije nego sto sam se otiusnuo u bijeli svijet. Buca potok i padine su strme, bas kao i nekad u djetinjstvu. Kako sam samo par dana prije dolaska u Sraejvo bjesomucno surfao po juznom Pacifiku, u dobroj sam kondiciji. Uspinjem se do Orlica bez problema.

Tek kad sam se popeo na cist zrak, polako su pocele raditi emocije. Mada Zuc skoro 18 godina kasnije nije ni sjenka od onog brda koje je mirisalo na smrt te 1993. Iako jos nije ozelenilo, sve izgleda puno pitomije, i kad sam se popeo na Orlic i konacno dosao na visoravan, nisam gledao dole prema polju iduci istim putem prema koti 850 i selu Jezera sa onim isti zazirom da bi svaki trenutak mogla doletjeti granata odozdo iz ravnice. Nisam ni razmisljao o silnim poginulim i ranjenim sto su prsli ovim istim putem. Ni o malom 18-godisnjem Admiru sa Cengic Vile ispod Aneksa koji je poginuo, a na istom tom putu par sati prije pogibije mi je pricao o Dzinima koje je kao religiozno dijete sanjao noc prije toga. Tek sad razmisljem, valjda se sleglo, pa zbog toga i pisem ove redove. Ja sam Admira uvjeravao da ce on garant pozivjeti 100 godina, cim su mu se te utvare javljale, i da ne brine nista o granatma i tromblonima...odnosno da cemo bezbeli mi anti-religiozni prvi najebati, a da je on siguran.

Ne desi se bas tako...mene evo jos na ovom dunjaluku, Admir je na nekom drugom svijetu, ako ima takvog svijeta...

Zavijem ispod kote lijevo putem, jer sam odlucio da nju zadnju ovjerim, i pazeci da se krecem samo glavnim puteljkom, stizem kod "Vojvodine kuce"... gledam sve zaraslo, nema domacina da kosi i krci, rusevina, u puno gorem stanju nego u ratu. Sve je u puno losijem stanju nego tada, cak i put. Kuce iznad isto tako. Vidi se da ovdje niko vise ne zivi i ne prolazi, niti ce ko na ovom ukletom brdu uskoro zivjeti...Penjem se na Golo brdo putem prema Perivoju i vidim desno da je sve nekako izguzvano, a opet nepravilno izravnano na pojedinim mjestima, kazu cak i preorano prije par godina od strane deminera, ali i 18 godina poslije se naziru tragovi i nepravilnosti u reljefu gdje su nekad isli transeji. Sjecam se svih rovova u kojima sam camio da me nesto ne potrefi, od petice do dvanaestke. Ne stisnuh da krenem linijom desno prema dvanaestki, mada mi rekose da je sve ocisceno od mina. Sto je sigurno-sigurno.

Spustam se dalje putem prema Perivoju, gledam Vis s lijeve strane, i sumarak iz kojeg je "shishao" sijac prema meni s desna... i posmatram kako je bilo iz druge perspektive. Usput razmisljam koliko je ljudi izginulo za ovu vukojebinu, da bi danas imali razjebanu zemlju za ove koji su ovdje ostali da zive u BiH, ili bili razbacani diljem svijeta sa malim izgledom da se ikad ovdje permanentno vrate, kao sto sam ja. Koji su to ideali nagnali "bracu" da se pokolju vjerujuci da ce istrijebiti jedni druge, ako ne fizicki do zadnjeg jedni druge, nego suprotstavljene ideologije, i za kakav je nebitan komad zemlje, tako mali u svjetskim razmjerama, a opet strateski vazan polozaj zbog kontrole prostora ispred sebe izginula sva ta mladost (a i ne tako mladi). Stavljam se u svoju poziciju djeteta iz mjesanog braka, gdje shizofrenija ne moze biti pobijedjena kad se vidi kako su se "moji" klali u ovoj sumi i vukojebini bez vukova, a da nije bilo sanse da bude pobjednika...Civjek je covjeku vuk, pogotovo u vukojebinama, a obzirom na seoski (ne gradjanski) rat kod nas 90tih, sve je jasno sto se definicija tice...Gledam Paljevo i kontam da su nas imali na dlanu sa haubicama, zamisljam "trajectories" hitaca, granata, pa Blagovac i Poljine s druge strane, isto tako... pa Krivoglavce i vogoscansku petlju i ne mogu da se nacudim da je s tih pozicija sijana smrt neuhvatljivim tenkom prije manje od dva desetljeca, a danas, kuce se nekako namnozile, valjda se dosta svijeta naselilo u taj dio, i kuce ne izgledaju nimalo nedokucive, opasne i daleke kao nekad, a danas se ispred kuca vidi i ves kako se susi. Ljudi izgleda zive normalno.

Vracam se gore na prevoj i krecem istim putem nazad prema Koti 850. Odvajam se lijevo i izlazim na kotu koja je bila ustvari razlog za ono zbog cega su izginule stotine ljudi o ovoj nedodjiji. Gledam sumu, oporavila se, mada jos nije zazelenila.

Sunce sija jos uvijek. Dan fin, proljetni. Zrak cist.

Suma i trava ce rasti, sunce ce sijati jos dugo. A ljudi?

Predjoh sa mojom guzlatom Debbie preko kugle zvane zemlja u 23 dana, okrijepismo se i zaboravismo na stare lose navike, mada sve prodje nekako za tili cas, i to krecuci u pravcu kazaljke na zidu s lijeva na desno, ili kako vec ko gleda iz koje perspektive. Od Haustralije, preko Cookovih ostrva gdje ostadosmo surfati i kurciti se -samo ja doduse sto se kurcenja tice- po slici i prilici naaakih idola prvih sedam, Tahitija gdje boogiebordasmo drugih sedam, potom beskrajnog leta preko Honolulua-LA-NY-Beca, sletismo osamuceni sjebanog bioritma u moj rodni grad na jos 7 dana, pa samo sto se kao priviknusmo da ne spavamo kad sav normalan svijet tabiri politiku i jebe mater Dodiku - Jovo nalijevo preko bratskih Hemirata natrag u Haustraliju... jebes Loleka i Boleka i njihovo putovanje birvaktile...

Nesto sam hasta zadnjih par dana, ne vjerujem da je zbog prekardasivanja sa travuljinom, mada je svega ostalog bilo preko blue oxy barbiturata do najpouzdanijih lelujavih pilula, ono bas sam se nagutao svega i svacega, ...ali nije ni to razlog za klonulost.

Mislim da je opsjednutost oxyjem mojih jarana uticala i na mene, pa sam sav nekakav metiljav.

Ali ima i poveselih stvari koje ce vratiti volju za zivotom kao sto je izlet na francusku polineziju sljedece sedmice, pa poslije toga i odlazak u Rajvosa da se udijeli stogod i tamo.

Moja bivsa draga se vratila iz Zagreba drito u B-fazu Alipasina, pa cu opet u pohode da vidim ima li hemije kao nekad u ratu kad se karalo za cigare.

vec mi je u glavi opet ona pjesma:

to te juse gjade jihova je bjuka, aji jisu zjaji da postoji Juka,

ek se juje pjesma, pjesma vukova, to u bojbu ide.....

Ima li gore situacije od ove u kojoj dobru curu iz dobre familije totalno upropastim, da je nista vise ne moze vratiti u normalu...eh Unle, Uncle...